Utociste

02.11.2016.

.

Image and video hosting by TinyPic

Ne znam u kojem tocno momentu sam se zaboravila, ali jesam, desilo se i to. Zaboravila ko sam, izgubila se i potonula negdje u nekom kutu svijeta u kojem nikada nije postojala jesen. Dugo je vremena proslo. Ponovo znam kako ugledati boje. Ne zalim vise za snovima sto su sruseni, nema veze, odsanjacu nove. Doslo je vrijeme da sebi oprostim. Oprastam sebi sve svoje pogreske. Oprastam sebi sve koji su me povrijedili, i koje sam ja povrijedila. Oprastam sebi lazne prijatelje i lazne ljubavi. Lazne dobrote i prihvatanja. Jer napokon to mogu. Napokon mogu reci da volim sebe, i da ne postoji osoba na svijetu koja to moze promijeniti. Ne postoji postupak koji me moze povijediti. Jer sve sam prosla, uspjela sam prezivjeti ono najcrnje u ljudima. Jesen je i ja sam sretna. Jesen je i ja zasluzujem da svaki dan obojim drugacijom bojom. Sretna sam jer mogu svakog u oci da pogledam, jer ja nikad nisam bila ta koja nekom stavlja sol na ranu. Jesen je i ja volim. Volim punim srcem i dusom. I nisam kriva zbog toga. Mozda se svijet srusio samo da se uvjerim da sve mogu prezivjeti. Jaca sam nego prije. Upoznala se sebe do krajnje granice. Svaki moj dan je jedan veliki tornado emocija, ali ja sam tako izabrala. Sve sam ovo ja izabrala. I da volim. Vise ne zavaravam sebe. Nisam ni sretna ni tuzna. Nemam vise osamnaest kamencica u dzepu, sada ih je dvadeset i pet. I teski su kao olovo. Ali su moji. Kada se uduplaju, nadam se da cu i ja svjedociti svojim snovima i zivjeti ono sto vjerujem. Ovo na slici sam ja. Sretno dijete koje plese po liscu. Volim svakoga ko me voli, postujem sve koji me postuju. Placem kada sam sama. Jer dopustim da me sve dotakne. Jer mi ovdje, na ovom novom mjestu, u kojem sam tek otkrila jesen, sve nedostaje. Kada sam sama srce fizicki pocinje da me boli. Mnogo toga nije ovako trebalo biti, mnogo toga nije fer. Ova ljubav nikada nije trebala da boli. Nikoga. Jer je nesto najljepse, vec godinama. I zato plesem u liscu da bol otjeram. I da nekom osmijeh izmamim. Da budem podrska. Jer najveca je borba njegova. A ja sam samo ljudsko bice, pa ponekad pokleknem i zaboravim da nisam jedina koja se slomila. Zadnjih godina zivot kao da se zaustavio. Dopustili smo da povjerujemo da nas zivot zivi neko drugi. Da moramo nekoga da cekamo da nam nesto odobri, da shvati, da razumije. Ove jeseni smo zapravo tek odahnuli, barem ja. Zainatila sam se samoj sebi, onoj izgubljenoj sebi koja je vise puta bila na granici da nestane. E nece te nestati, ima da ozdravis, ima da iscijelis. Sama. Zato plesem u liscu jer napokon osjetim jesen, osjetim sunce, osjetim zivot u sebi. Plesem da ozdravim... Da mu budem snaga, da mu ponovo budem ono najbolje.

22.06.2016.

.

23.03.2016.

dvadeset i treci mart

Image and video hosting by TinyPic

04.03.2016.

Poslusaj kisu (dio deveti)

Da li bi povjerovala mojim rukama kada bi te odbacile iz zagrljaja, da li bi me zaboravila ako bih otisao najdalje sto mogu, ostavivsi te bez ijedne rijeci, bez objasnjenja, da li bi shvatila koliko mi je potrebno biti izgubljen? Pokusao sam biti obican...Ali uvijek mi nekako zafali tih par pjesama koje bi me izlijecile, i uspavale, kao ranjenu zivotinju. Ako me ikada vise budes zavoljela, zavoli me kao drvo, kao kamen, kao pticu. Nemoj me voljeti kao covjeka. Tu sam pao... Tu nikako zivjeti ne znam. Hiperaktivni osjecaji, radioaktivni, opasni. Ranjeni, moji. Sljedeci put me prepoznaj u nekoj jeseni. Divi se bojama mog lisca, i odmaraj u mojoj sjeni. Neka to bude sve, neka ti to bude dovoljno. Ako jos uvijek vjerujes, pomoli se Nebu za moju dusu. Kriv sam sto ne zelim biti covjek.Ali od tuge se ne umire, od tuge se poludi... Neke ti pjesme ne zelim napisati...Ali one vriste u meni. U njima su te moje tuge koje ne zelim buditi. Neka spavaju u meni.U njima su snovi, poderani i zgazeni. I kucica jedna, mala, nasa. I zivot jedan, koji je mogao biti ispunjen i sretan... Neke ti pjesme odbijam napisati, jer one nisu nase. Ono o cemu nikada ne govorim. Grize me zelja da odem daleko, najdalje. U tamo neke gradove, nekih drugih boja. Ali da to ne budu gradovi o kojima sam sanjao godinama unazad. Tamo gdje nece biti tvojih koraka i gdje necu moci prepoznati tvoj osmijeh u sarenoj masi ljudi koji cekaju zeleno na semaforu.

Predugo sutis. A ja ne znam gdje da krenem. Zaspim, mozda te sretnem. Bojim se sebe u momentima kada me dusa zaboli toliko da moram tu bol pretvoriti u fizicku, jer to lakse podnosim... Bojim se snova u kojima ti ne vidim lice. Bojim se svijeta u kakvom bih se mogao probuditi onog jutra kada se ti umoris, i odaberes neke lakse puteve. Bojim se trenutka kada cu shvatiti da sam te vec odavno izgubio, onako djecacki naivno, dok sam se kleo u nevjerovatno jaku ljubav, u prevazidjene teske prepreke, jos onda kada sam bio mlad i sretan, sa zivotom na Vi. Oprostices mi, nadam se, jednog dana sto sam samo htio voljeti i sto sam vjerovao u ljubav. Mozda da pokusam napisati neku novu pricu o tebi? Bez kisa i vjetrova? Pokusavao sam, i odustao. Ugasim svjetlo i upalim svijecu, i potonem. Jer ne umijem vise nista ovim srcem, ovom dusom, ovim rukama. Ovim ocima nedostaju daljine. Umorili su me ljudi i njihove tmine. Ne izlazim vec dugo iz ova cetiri zida. Niti na ulicu, niti na obalu rijeke. Sve mi je na dohvat ruke a ja se bojim osjetiti vjetar i kisu na svojoj kozi. Proljece je, sve se budi i prkosi hladnoci jedino ja vecinu vremena lezim sklupcan i ne gledam uopce van... Znam da te nema. Pa pozelim sjesti u voz koji voz najdalje odavde i sresti te. Da ispricamo zivote jedno drugom, pa se opet zaboravimo. Da na svakoj novoj stanici budemo neki drugi mi. Da jedno drugo izlijecimo. Da prezivimo sve naredne zivote. Ako se odlucim otici, hocu li te tako napokon pronaci? Zelim da vjerujem da tamo negdje postoji neki grad u kojem te jos nisam izgubio.


Stariji postovi



Moj PROJEKT 365

https://www.facebook.com/monaprojects/