Budim te u tri ujutro
Samo da ti kažem koliko te volim
Jer tko zna
Hoće li biti vremena
I hoću li moći
To sve sutra da ti kažem

Budim te u tri ujutro
Da ti vidim oči pospane
Jer tko zna
Ako me sutra nestane
Pa onda da žalim
Što nisam poludio
Pa te u tri ujutro probudio
Da ti u očima ostavim
Sve svoje što imam

Samo da ti kažem
Mišu moj pospani
Kad poželiš nekome
Nešto lijepo reći
Ne čekaj sutra
Jer mnogi su tako zakasnili

I zato te budim
U neko doba gluho
Da ti šapnem na uho
Jer sutra i može biti
A i ne mora doći
I sve u trenu može proći

I zato te budim
U tri te ujutro grlim sjetno
I kažem        
Molim te Bože
Daj da ovo moje malo
Klupko ljubavi bude sretno
Pa me ostavi da kraj nje
Što duže mogu hodati
I ako treba
Sve ću svoje prodati
Jer samo jedno od svega
Najviše želim
Da se iz tvojih očiju nikad ne iselim

Ž.K.

cekajuci tebe

pali su snjegovi u aprilu
kao da su dosli da pomiluju
ono zuto lisce
koje je osamario ledeni dah zime koja je prosla
zuto lisce uvijek zelenih cuvara necijeg dvorista

zatresla se kutija puna srdaca
propupali su snovi
rode se jos vratile nisu
ali laste su izabrale svoj dom
a lepet krila u daljini
sapnuo mi je
kuda treba da idem

cekajuci tebe
osluskujem ljubav

Pitam se kakvi gore pusu vjetrovi. Pitam se gledas li me, jesi li zaista negdje gore ili te jos uvijek mogu ovdje sresti, u ovoj buci ludjackog smijeha i zlobe koja place od surove iskrenosti i gorke istine. Ne nedostajes mi, osjecam te jos samo kao ono nesto sto nikada nece dati da budem potpuno sretan. Mada, takva mi sreca i ne treba. Takva sreca i ne postoji. Pitam se onda, zasto se naljutim na tebe sto ne das proljecu da vec jednom dodje. Zasto se ne mirim sa svijetom nego ne dam mrak iz sebe, kao da je on ljepsi od onog vani koji pokusava uci u mene. Da li me cuvas ili me prepustas vjetrovima koji pusu u praznim ljudima stvarajuci nepodnosljiv zvuk kajanja... Stvarajuci bol koji je nepodnosljiv onome koji misli da je covjek... Hoces li mi ikada vise otvoriti srce i zatraziti da ti analiziram snove? Jesi li ti ono sto me tjera da vristim dok sanjam? Ono sto ucini da svaki korak i osjecaj srece u snu pocne da boli kao da je pogresan... A osjecam te najjace kada se sve boli ovog svijeta sakriju u moja njedra. Kada se razocaram u ovaj lijepi zivot, ovaj divni sareni svijet, kada shvatim da nikada nece prestati da fali ono nesto, ono sto je ostalo gore daleko u svemiru, tamo gdje je dom, sarena prasina i vjecni ples. I kada sve to tako boli dok me budi vesela graja probudjenih pticica, dok mi sunce sunjajuci se ulazi  kroz prozor, proticuci svojim zlatnim slapovima do mog lica, pomislim kako je to sto boli sva ona bol koju sam naceo u nekim drugim srcima, dusama, licima, i ostavio iza sebe kao proslost koja me se ne tice i koju ne razumijem. A zelim ti reci, ne prodje dan, da ne osjetim gorak okus na usnama. I kada vidim te u drugim ljudima, kada osjetim da me pogledas kroz njihov pogled, kada sve oko mene i u meni postane samo jedno pitanje, zacujem kako tamo negdje susti lisce divljih kestenova, tamo negdje gdje vise ne mogu otici, tamo negdje gdje bih znao da li sam jos uvijek onaj neko tvoj, onaj neko o kome se ne prica...

I zastanem na trenutak, pustim mu da iz mene iscupa sve kise i vjetrove, vjerujuci u prolaznost, iskasljavajuci iz sebe sva obecanja, pustim mu da me dodiruje dlanovima u kojima drhte ranjeni orlovi dok pokusavam cuti lepet krila nekih velikih ptica, tvojih ptica, kojima ne znam imena, ali pamtim kako ih cekas i pogledom ispracas u zoru. Kapije su ostale otvorene tamo gdje vise nema ni adrese ni broja ni putokaza. Tamo gdje vise nema nista. Gdje pobjeci, cije ruke sanjati? Hocu li ikada cuti ista vise osim svog glasa kad polomi daljine tamo negdje daleko u brdima i planinama punim divljih pupoljaka koji pustaju svoju nadu da odleti visoko u nebo? Hoce li ikada ista vise ponovo doci do mene? Pricam ti kao da si tu, i vise me nije strah ni da li ce me neko drugi cuti. Gdje god pogledam vidim vlasi tvoje kose, razbacane su po ovom proljecu, skakiljaju moju dusu onako kako je moja kosa skakiljala tvoje gole tabane kada si bila tuzna. Mozda sam sada ja tuzan, mozda i previse tiho, mozda jos nemam bas mnogo snage i mozda jos necu moci dugo. I ovaj vjetar, kao neki mucitelj, dodje i ne da da zakacim za njegov plast nikakvu poruku, nikakav dodir, previse je hladan i ostar, sijece pogled do suza, zeljan kapi; divlja vani i poskropi moj prozor tek sa dvije-tri tihe kapi, slucajno ispale iz neke pjesme, mozda bas one o novembarskim hladnim kisama. Divlja, rezi i jeca, udara od sve sto mu se nadje na putu, kao da bjezi od necega, kao da se ludjacki otima ispred kandzi neke nemani, pokusava se uvuci kroz moj prozor dok gledam one tri jadne kapljice na prozorskom staklu koje se ne micu, stoje tu preplasene i panicno bacaju pogled po sobi prepunoj zguzvanih papira, neuspjelih molitvi, neposlanih pisama, nedovrsenih pjesama. Zguzvani dani koji prolaze a ja ih ne osjetim. Nista mi ne govore, nista od njih ne ucim. Sav sam ti pretvoren u cekanje. Jedino nocu sanjam da sam vjetar.