Utociste

:D

Pola njenog bloga su moji tekstovi, stihovi, i fotografije.

Nemam ja nista protiv da neko objavi nesto moje u svom kutku, ali naravno, pod uslovom da me potpise. Kada me ne potpise, i jos gratis doda malo nekih izmjena u MOJ tekst, a samo par koraka dalje pusti me da naletim na svoju fotografiju, s koje je uredno iskruzeno,ili zamagljeno moje ime pod kojim stvaram neki novi svijet i gradim sebe, ne znam sta bih prije osjecala i kako bih se sa tom zbrkom osjecanja izborila...Po ko zna koji put. Uvijek je isto, ne mogu da vjerujem kakve supljine i licemjeri hodaju ovom planetom. Muka mi je od takvih spodoba... Znam ja da je toga uvijek bilo i biti ce... Ali nije ok i ne treba da ostane presuceno. Zar je lakse kopirati druge nego zagledati se u sebe? Ne mogu to nikako da razumijem.

Nijedna normalna osoba ne bi svjesno krala tudje rijeci i djela, zato cu ti se obratiti kao posebnom slucaju suplje, trule jedinke, mada mi je mucno i gadljivo sto ti se moram ikako i obratiti, ali trebas da znas da nije u redu praviti se da si neko ko nisi, gradi svoj svijet na svojim temeljima. Ja sam svoj izgradila i ne dam da ga samo tako prljaju. Ja sam autor tih rijeci i tih fotografija i nigdje ne bi trebale da budu nepotpisane, a ponajmanje zamaskirane kao djelo nekog poput tebe. Sram da te bude!

... nekom drugom se sreca desi.

Pogledaj pazljivo ove pahulje u kosi...







Danas je padao tako lijep snijeg. Znam da ti to znas, ali ipak nekom recenicom moram poceti da ti se ulizujem. Danas je na moju kosu s Neba sletilo milion najljepsih osmijeha. Danas sam osjetila kako disu sve bajke, cak i one koje su se davno prestale pripovijedati znatizeljnim djetinjastim okicama pred spavanje. Danas je makar na kratko sve izgledalo savrseno i mirno dok sam gledala pahulje na svojoj kosi i na nekim drugim, tudjim ljudima. Danas su svi imali isti osmijeh. Ali ja opet nisam to mogla zabiljeziti onako kako sam htjela, onako kako sam sve to vidjela. Ne znam jesam li zasluzila niti jesam li sve ove godine u kojima sam znala da si ti samo naivno djetinjstvo, izmisljeni okrugli prosijedi nasmijani lik u crvenom odijelu, bila dovoljno dobra, ali moram ti reci da sam danas opet naivno povjerovala da postojis. Cuda rade te pahulje na crvenoj kosi. Bijele poput tvoje brade na tvom crvenom odijelu. :P Btw, fino ti stoji to odijelo. Onako, bas si ga popunio. Tocno onoliko koliko treba. :P I, jako ti se lijepo rumene obrazi. A tek oci kako ti se sjaje.  :)  Nego, mislim da je vrijeme za pravi pravcati fotoaparat. A ti? :D

voljela bih vidjeti
kakve su sve slike iscrtali
moji i tvoji koraci
po ovom svijetu
kakve su price ispisali
koliko su se puta na isto vracali
koliko su dugo u mjestu stajali
koliko su prasine za sobom pomeli
voljela bih vidjeti
u kojim sve kutovima svijeta
su ostali nasi pogledi
dok smo se trazili
koliko smo lisca svojom samocom obojili
koliko smo nemira oprali svojim kisama
voljela bih znati
koja smo mi boja
tamo gore
koliko smo svjetova prosli
u koliko smo se svjetova zamalo sreli
da li smo jos nekada bili
da li su nas ikada rastavili
voljela bih znati
koliko tvoje blizine mogu podnijeti
a da ne umrem od srece
koliko tebe u sebe mogu natrpati
koliko me dobrom mozes uciniti
voljela bih, stvarno, znati
 moze li svaki dan biti sretniji od prethodnog
postoji li to famozno -zauvijek-
ako postoji, hocemo li tamo stici zajedno
hocu li ti moci zadrzati ruku
hocu li uspjeti ne pustiti  te da mi iskliznes iz prstiju
hocu li te naci ikada vise
ako te izgubim
hoces li me makar ubrati kao cvijet
u nekom drugom zivotu
i primaknuti svojim usnama
i drzati me tako
dovoljno dugo da te prepoznam
prije nego sto me das nekim drugim rukama
koje budes nazivao svojim,
prije nego se nasmijes
onim osmijehom koji najvise volim,
nadajuci se da ce da me sacuva
medju stranicama neke stare knjige
onako kako sam ja
sacuvala
otiske tvojih prstiju
na svakom cvijetu koji si mi poklonio
zeleci da nas sacuvam
u pravim bojama
vjecno

Imam potrebu da ti kazem, prosapucem, napisem samo jednu rijec, i da to bude nesto sto samo ti razumijes. Da razumijes to citavim svojim bicem, krvlju svojom sto siba kroz modre vene i udara u zid slabosti iza kojeg nema jos nista osim tame. Apsolutno niti jedna trunkica svjetlosti. Znam da te tada doboli sve. Cujem taj trenutak iako ti ne stisnes oci i ne ispustis najtisi jecaj kao kada mislis da te ne posmatram. A ja... Osjetim sve i cujem i vidim. Udara i gusi i mene. Povracam strah. I ne mozes da me sacuvas od toga. Najvise boli to sto ima ljudi koje razdvaja uzasno mnogo vise daljine nego nas ,a ti si meni dalja... Umoran sam od snova koji se ponavljaju. Ne mogu da dokucim sta mi Nebo zeli poruciti. Ne mogu da dodjem do tebe i da jednostavno budem. A znas da sam ja od onih koji najmanje zale za vremenom koje prolazi. Znas da se skupljam u svakoj sekundi i u svim srcima koja kucaju na praznoj pokisloj ulici. Znas da te sanjam a ne znam ni da li vise pripadas istom svijetu kao i ja. Od kako mi takav osjecaj daljine tece pod kozom, ja panicno pokusavam iz zaborava iscupati svaku tvoju sitnicu. Vjetar cupa neka nepoznata ljubavna pisma iz ruku nekih nepoznatih sretnih ljudi. Citaju necije sudbine da bi barem na trenutak zaboravili svoju. Ja znam sve tuge i znam da sreca nikada nije samo sreca. Puni mi dzepovi tudjih ruku i usana u nocima kada najvise mislim na tebe. I radim sve da otjeram tvoje lice s nekog drugog lica. Kao dijete bojao sam se mraka u sobi. Prostorija bez prozora. Bojao sam se igracki. Cinilo mi se da ih cujem kako sapucu. Tada sam imao duge u ocima, a sada u jezivo praznoj sobi pjevusim tebi. A nema te. Barem te niko drugi osim mene ne bi zapazio. I tesko je o tome ne pricati. Cekam da se svijet urusi u sebe pa da konacno zagrlim tisinu a da me sutradan ne proglase ludim. Cekam da sutra ne svane.

Cujes li srce zemlje kako se bori za otkucaj? Cujes li ono sto presutim kada progutam vazduh, slusajuci beznadje kako prozdire sve te ljude u nama? Reci mi, ako mozes... Stisne li se i tvoj svijet u dvije rijeci... Kise i nedostajanje... Ljudi ne prestaju gledati u nebo. Ja gledam svuda. I cekam. Ali nema nijednog puta koji vodi do mene. Ne znam ni kuda poci prema tebi. I znas, sanjam da hodam, noge mi bose, gazim po travi, po lokvama, po vrelim cestama, u jednom trenutku penjem se po ogromnim ostrim stijenama, bos tjeram sam sebe da se popnem na sto vecu visinu, u sljedecem hodam po mocvarnom blatu kojem moje oci ne vide kraja, i hodam sto brze, uplasen i izbezumljen, hodam i tonem, stopalima dodirujem neke cudne oblike, zurim umoran i slab a jata ptica lete prema meni i udaraju me. Sanjam ostro kamenje, plicak u kojem spavaju meduze, stopala krvava i otecena. Jedina ti znas koliko sam jadan. Koliko sam zedan necije blizine. Pocela si da me bolis kao sjecanje. Kao potreba da ti skakljivim tabane kada si tuzna. Da bolis kao sto boli jedan izmisljeni svijet koji mi je bio utociste kojeg sam se na kraju uplasio i kojeg sam se odrekao odrekavsi se tebe. I sada kada te pokusavam pronaci da ti dam do znanja da nisam prestao voljeti i trebati, imam samo grube rijeci da te nema tamo gdje si bila, bez ikakve dodatne poruke i traga, bez ikakve prikrivene zelje da te pronadjem. Ljudi znaju reci da je prekasno za nesto. Za mene ta rijec ne postoji. Kad bi samo zeljela da mi vjerujes ponovno, da ti pokazem kako sam izrastao u potrebu da te cuvam. I dalje sanjam da me zoves prijateljem. A kise udaraju u moj prozor i bude me. Ne zelim vjerovati da sam nesto izgubio, ne zelim da povjerujem da je prekasno da ti se pokazem onakvim kakvim si me smatrala prije nego sam se sakrio u ljusturu koju si krstila imenima svih onih ljudi koji su ranili tvoj svijet. Vjerujem da osjecas jos uvijek koliko sam izbezumljen u ovom poluzivljenju. Pomozi mi. Neka mi tvoja ispruzena ruka pokaze da jos uvijek vjerujes u mene. Velika moja, veca od svih. Dopusti mi da zasluzim biti covjek.

pamticu te
po neobjasnjivoj bliskosti od prvog dana
po tisini sto te odvajala
po srcu sto se nadalo drugoj
a ti pamti kako sam sve to razumjela
i cekala te
onako slijepo zaljubljena u zivot
tuzna na milion nacina
sretna na jos milion drugih

pamticu kako si rekao
da mirisem na srecu
ako ikada odes
otici ces u nesto sretnije
dovoljno te volim
da te ne zaustavljam
necu plakati suzama
samo utihnut ce srce
i nikada vise necu vidjeti jesen
onako zivu
i prkosnu

i znas
mi smo jedna dusa
podijeljena
i zasivena duboko ispod
dva tijela
dvije koze
dva srca
ako i odes
ostaces
znam

 Klik na peticiju

Ajde da se ne predajemo tako lako; bloggeri (i gosti), svako ko se ne slaze s najnovijim potezima nase drage administracije, izjasnite se, mozemo mi i bolje od toga da samo slegnemo ramenima i pognemo glavu; mozemo da kazemo sta nam smeta, sta nije u redu i na kraju krajeva, da se borimo.

 Klik da potpises peticiju