U t o č i š t e

25.09.2017.

Soulstuff

Stvari duše. Zadnji put sam bila ovdje prošle jeseni. Oživim tako s vremena na vrijeme, pa se sjetim da tamo negdje u nekom kutku ovog virtualnog svemira imam nešto svoje, jedan lijepi dio prošlosti. Utočište kao utočište, moja rodna kuća. Dom. Kada sam osjećala da nigdje ne pripadam, ovdje sam pripadala. Kada je trebalo umrijeti i ponovo se roditi, ovdje je sve bilo lakše. Kada je trebalo voljeti, u ovom kutku voljelo se najljepše i najiskrenije. Nije ovo prošlost. Vraćam se tu, kao starom dobrom drugu, kojem imam toliko toga da ispričam.

Nisam pisala zadnjih nekoliko godina. Nisam stvarala. Kao da nisam ni postojala. Skupljala sam djeliće svoje duše po putu zadnjih pet godina. Trebalo je da je sastavim ja, sama svojim rukama i svojim otkucajima. Stvari duše. Spasio me On svojim oproštajem i čvrstim zagrljajem. Odrasla sam. Mogla sam se izgubiti, potonuti, nestati. Jedno vrijeme se tako i činilo. Ali probudila sam se. Dotakao me život. Zaškakiljao mi stomak i zakucao u meni. Spasio me. Zato je ova jesen drugačija od svih prošlih. Vrijednija. Zbog duše. Zbog shvatanja.

Jer shvatiš da je život rijeka koja teče. Nijedna obala nije ista. Nijedan dan. I nije toliko strašno ako toliko toga osjećaš. Smiruju se dani. Dvadeset i šest mi je godina, dvadeset i šest kamenčića u džepu mog kaputa. I ponekad mi se čini da ništa o životu ne znam. Ali imam džepove pune uspomena, sitnica koje ne daju osmijehu sa lica i par životnih lekcija koje nosim na svojim leđima. Imam poruke svemira u oblicima srca, stvari i sitnica koje uporno pronalazim, kojim god putevima da krenem, kako god da se u datom momentu osjećam. Tu su kao podsjetnici na osmijeh, toplinu, blagoslov, radost. I ne trebam da ih čuvam samo za sebe. Jer, vjerujem, jos ima onih koji srcem vide.

Image and video hosting by TinyPic

02.11.2016.

.

Image and video hosting by TinyPic

Ne znam u kojem tocno momentu sam se zaboravila, ali jesam, desilo se i to. Zaboravila ko sam, izgubila se i potonula negdje u nekom kutu svijeta u kojem nikada nije postojala jesen. Dugo je vremena proslo. Ponovo znam kako ugledati boje. Ne zalim vise za snovima sto su sruseni, nema veze, odsanjacu nove. Doslo je vrijeme da sebi oprostim. Oprastam sebi sve svoje pogreske. Oprastam sebi sve koji su me povrijedili, i koje sam ja povrijedila. Oprastam sebi lazne prijatelje i lazne ljubavi. Lazne dobrote i prihvatanja. Jer napokon to mogu. Napokon mogu reci da volim sebe, i da ne postoji osoba na svijetu koja to moze promijeniti. Ne postoji postupak koji me moze povijediti. Jer sve sam prosla, uspjela sam prezivjeti ono najcrnje u ljudima.

Jesen je i ja sam sretna. Jesen je i ja zasluzujem da svaki dan obojim drugacijom bojom. Sretna sam jer mogu svakog u oci da pogledam, jer ja nikad nisam bila ta koja nekom stavlja sol na ranu. Jesen je i ja volim. Volim punim srcem i dusom. I nisam kriva zbog toga. Mozda se svijet srusio samo da se uvjerim da sve mogu prezivjeti. Jaca sam nego prije. Upoznala se sebe do krajnje granice. Svaki moj dan je jedan veliki tornado emocija, ali ja sam tako izabrala. Sve sam ovo ja izabrala. I da volim. Vise ne zavaravam sebe. Nisam ni sretna ni tuzna. Nemam vise osamnaest kamencica u dzepu, sada ih je dvadeset i pet. I teski su kao olovo. Ali su moji. Kada se uduplaju, nadam se da cu i ja svjedociti svojim snovima i zivjeti ono sto vjerujem.

Ovo na slici sam ja. Sretno dijete koje plese po liscu. Volim svakoga ko me voli, postujem sve koji me postuju. Placem kada sam sama. Jer dopustim da me sve dotakne. Jer mi ovdje, na ovom novom mjestu, u kojem sam tek otkrila jesen, sve nedostaje. Kada sam sama srce fizicki pocinje da me boli. Mnogo toga nije ovako trebalo biti, mnogo toga nije fer. Ova ljubav nikada nije trebala da boli. Nikoga. Jer je nesto najljepse, vec godinama. I zato plesem u liscu da bol otjeram. I da nekom osmijeh izmamim. Da budem podrska. Jer najveca je borba njegova. A ja sam samo ljudsko bice, pa ponekad pokleknem i zaboravim da nisam jedina koja se slomila. Zadnjih godina zivot kao da se zaustavio. Dopustili smo da povjerujemo da nas zivot zivi neko drugi. Da moramo nekoga da cekamo da nam nesto odobri, da shvati, da razumije. Ove jeseni smo zapravo tek odahnuli, barem ja. Zainatila sam se samoj sebi, onoj izgubljenoj sebi koja je vise puta bila na granici da nestane. E nece te nestati, ima da ozdravis, ima da iscijelis. Sama. Zato plesem u liscu jer napokon osjetim jesen, osjetim sunce, osjetim zivot u sebi. Plesem da ozdravim... Da mu budem snaga, da mu ponovo budem ono najbolje.

22.06.2016.

.

23.03.2016.

dvadeset i treci mart

Image and video hosting by TinyPic


Stariji postovi